Znati da je barem netko lakše disao jer si ti živio – znači da si uspio

Znati da je barem netko lakše disao jer si ti živio – znači da si uspio!
(R. W. Emerson)

Koliko puta smo u život željeli biti netko drugi, netko tko će se svidjeti drugome, netko tko će sam sebe pogaziti kako bi za drugoga bio bolji, prihvatljiviji, zanimljiviji?
Koliko puta smo nakon nekoga vremena za time požalili?

Koliko puta smo na pitanja
Ljubiš li me? Odričeš li se i ovoga? Ostavljaš li ugodnost nepoznatosti? Želiš li se sramotiti za mene? Uzeti križ i izdržati? Želiš li me svjedočiti javno?”
odgovorili negativno?

Koliko puta smo vjerovali u Boga, u njegovu egzistenciju, a ne u Njega?
Koliko od nas istinski živi vjeru koja je ništa drugo nego povjerenje u drugu, nevidljivu stvarnost da je Bog taj koji od nemogućega čini moguće?

Jesmo li spremni na sebe preuzeti rizik ignoriranja, ismijavanja i odbacivanja zbog Njegovog načina ljubavi? Kako olako zaboravimo da ranjivost nije slabost, već da je ranjivost otkrivanje slabosti, slomljenosti, mana, pogrešaka? Koliko puta smo strahu dopustili da nas uništava, razara, čini da naš život postane pakao, umjesto da se poput djeteta Božjega prepustimo Bogu u ruke i dopustimo da nas vodi?

Koliko od nas je kadro poslušati poruku svete Faustine?

Moja kćeri,  ja te želim podučiti kako žrtvom i molitvom trebaš spašavati duše.
Molitvom i trpljenjem spasit ćeš više duša nego neki misionar poukama i propovijedima.  Želim te vidjeti kao žrtvu žive ljubavi koja onda ima utjecaja na Mene.
Sada ću te podučiti iz čega će se sastojati ta žrtva paljenica u svakodnevnici, da bi te sačuvao od odmana.  Sve patnje ćeš prihvatiti s ljubavlju.
Ne užasavaj se kada tvoje srce često puta osjeća neprijatnosti i gađenje pred ovom žrtvom. Sva njezina snaga sadržana je u volji.
Dakle, suprotni osjećaji ne umanjuju žrtvu u Mojim očima nego je povećavaju. 

Često se pitam jesam li i hoću li ikada u potpunosti biti u stanju žrtvovati vlastitu udobnost i želju za uzajamnom ljubavi, hoću li ikada biti u stanju odreći se života o kakvom sanjam i maštam? Pitam ja Njega – Što da radim, pa što više želiš od mene?,  u fazama ljutnje i “vičem” u dubini svoga bića jednostavno me pusti na miru, a odgovor je uvijek nastavi voljeti.

“Zato, Gospodine, daj da u svemu važemo i mjerimo… osim u ljubavi!”
sv. Josemaria Escriva.

 

 

Baština i kapital

Tebi, koja ovo čitaš, tebi drugačijoj, tebi strašljivoj, tebi sramežljivoj i hrabroj. Tebi velikih crnih očiju, tebi pričljivoj i nesigurnoj.
Tebi, koji si snažan, tebi neustrašivom, tebi pametnom i direktnom. Tebi širokih ramena, tebi koji si zatvoren, tebi sumnjičavom i nepovjerljivom.

Goethe, ne baš omiljen katolicima, rekao je davnih dana da će nam Bog dati oraščiće, ali nam ih neće otvoriti. Zato – vjera i djela. Odbacite taj strah, odbacite „što ako“ i jednostavno – živite, riskirajte, zakoračite, vjerujte, molite i volite. Pa nisu važna naša uvjerenja, već Istina.
Znam da boli, znam da je teško, znam da i svatko u svom kutu plače, bori se i podiže oči Nebu onda kada nitko ne vidi.
Znam da se sanjaju snovi, maštaju životi, planiraju putovanja, grade kule i da danas samo ponekada s nostalgijom pozdravljate ta prošla vremena.

No, još uvijek sve to možete.

Nemojte prestati biti nečiji entuzijazam. Nemojte prestati biti nečija ravnoteža. Nemojte prestati biti nečiji osmjeh, nečija sijeda vlas, nečija bora, nečiji sjaj u oku. Nemojte dopustiti da strah određuje vašu budućnost. Niste idealni, nitko od nas nije idealan. Nemojte tražiti savršenstvo jer savršenstvo ne postoji, ali postoji Netko tko najveću tragediju u vašem životu može preokrenuti.
Jednostavno je, nije komplicirano zato ne propustite priliku da priljubite onoga tko je priljubio vas. Istina, ljubeći drugog postajemo ranjivi, mnogi od nas dižu zidove, ali odvažite se i napišite na tom podignutom zidu “volim te”, napišite na zidu čiji ste.
Riskirajte, probajte, pružite priliku! Ne budite kukavice.

Znate i sami da samo On može poslati takvu snagu, takvu volju, takvu želju i neustrašivost da se voli i želi ono što ponekad ne želi biti voljeno i željeno.
Možda ne trebate jedno drugo, ali ok je željeti se.
Njega – musavog, šutljivog, sumnjičavog.  Nju – napornu, tvrdoglavu, tešku.
Prava se intimnost događa kada ništa nije savršeno. Zato, ne treba vam savršena ljubavna priča, već vam treba vaša priča.

Odlučite se za tvrdoglavost, za ludilo, za blentavost, za nekoga tko će ti čupati živce, za nekoga tko će te vječno nervirati, tko će ti po noći krasti prekrivač, tko će i dalje spavati pored alarma koji je već 765 puta zvonio tog jutra, tko će te natjerati da gledaš glupe filmove.
Odluči se za nekoga čiju ćeš đukelu izvoditi u šetnju, iako i ne voliš baš pse.
Odluči se za nekoga s kime ćeš maštati, tko će s tobom smišljati imena vaše djece, s kime ćeš željeti ostariti.

Neka križevi koje nosite na ramenima budu vaša baština i kapital, za bolje sutra i nova jutra. Živite autentično, budite autentični i volite autentično. Ako ponekad i boli, ta ljudi ste, oprostite i krenite dalje jer uvijek je poražen jedino onaj koji prokocka posebno zbog površnog.

Nemojte zaboraviti da postoje ljubavi koje nisu na fejsu i Instagramu, twiteru i myspaceu. Za te ljubavi nitko ne zna. To su ljubavi koje su glasne samo unutar svojih zidova, koje se zajedno smiju, plaču, svađaju.  To su ljubavi koje šute samo kada se grle i ljube. To su ljubavi sa čudnim početcima. To su ljubavi koje je napisao On koji je sama Ljubav.

Postoji osoba u čijim očima imaš osjećaj da ćeš se izgubiti, a ustvari tek tada ćeš se pronaći. Kada ju sretneš – odvaži se i zakoračite jedno prema drugome. Počnite graditi vašu kuću – kuću na stijeni, a ne na pijesku.
Na nama ženama je da budemo stup, mila košuta i ljupka gazela.
Na vama muškarcima je da budete crijep koji će nas štiti, grliti, braniti od svega lošega. Na vama, je da podupirete naš rast i razvoj kao žene kakvu je Bog zamislio, a na nama ženama je da vam budemo oslonac i brinemo za oboje.
Zapamtite – crijep bez stupa ne može, kao što ni stup nema smisla bez crijepa. Kad se crijep razbije, kuća je u velikoj opasnosti da je nevere unište, da poplavi, a kad se stup sruši, temelji kuće postaju nesigurni.

Zato – ustanimo i kada je teško, probajmo još jednom i onda kad više nemamo snage i kad smo iscrpljeni do kraja. Budimo jaki još samo malo jer ne borimo se sami nego s Njim. Pretrpite, ugrizite se za usnu, pogazite ponos. I stupovi i crjepovi imaju svoju nezamjenjivu funkciju koja nije posao koji ćemo povremeno odraditi, već uloga koju ćemo živjeti.

Tada svaka suza ovog svijeta neće biti uzaludna.

Kada nekoga voliš, oprostit ćeš mu i zaboraviti, kleknut ćeš milijun puta za njega na koljena.
Kada ti je do nekoga stalo premještat ćeš planine, a nema planine koja može biti veća od vas i vašeg Boga.
Život jest često patnja, ali nudi ti i neviđene ljepote – zato – odvažite se jer onaj Gore traži malo, a mnogo daje. Čovjek na kraju nikada ne žali za učinjenim, koliko za propuštenim.
Pa zar ne znate za onu da se nije rodio, onaj koji se nije molio za onog koga je volio.

PRVOTNO OBJAVLJENO NA PORTALU AMAZONKE.COM
http://amazonke.com/2017/09/10/bastina-i-kapital/

Čekaj i ja sigurno ću doći

Pokaži mi svoje ruke. – Imaju li ožiljke od darivanja?
Pokaži mi svoje noge. – Jesu li ranjene od služenja?
Pokaži mi svoje srce. – Jesi li ostavio mjesta za božansku ljubav?
                                                                                                      Nadbiskup Fulton J. Sheen

Priznajem da sam do prije koje godine znala o ljubavi onoliko koliko možeš znati upijajući romantične komedije i ljubavne romane, a jedino što me, kao vječitu njonjastvu sanjalicu i veliku romantičarku, držalo bili su stihovi, za mene, jedne od najljepših ikada napisanih ljubavnih pjesama: Čekaj me i ja ću sigurno doći, ruskog pisca i pjesnika Konstatina Simoneva.

Danas ipak imam drugu dioptriju pa i na ljubav gledam drugačijeErich Fromm je u svojoj knjizi Umijeće ljubavi napisao da je ljubav umijeće, a dobro naučiti to umijeće je najvažnija stvar na svijetu. Ljubav prema drugoj osobi opisuje i psihijatar i spisatelj Scott Peck opisavši je kao želju da se posvetimo, neovisno o tome koliko će nas koštati, brizi oko rasta i razvoja druge osobe. Voljeti nekoga znači previdjeti vlastite potrebe i zadovoljstva kako bi voljena osoba mogla istražiti svoj potencijal i biti ono najbolje što može biti, a to zahtijeva strpljenje, vrijeme i mnogo truda jer vrlo često druga osoba niti ne zna potencijal onoga što bi mogla postati, pa često na tom mjestu patnja dodiruje ljubav. Kratak, jasan i jezgrovit je, pak,  Gilbert Keith Chesterton kada kaže:  “Ljubav znači voljeti ono što je nedopadljivo; u protivnom to onda nije vrlina”, uistinu pravi apostol zdravog razuma.

A ja… moram priznati da sam, počevši s mojim čitanjem Biblije mislila da će stvari puno lakše ići, posebno da ću nakon pojedinih čitanja lakše procesuirati, probaviti pa i razumjeti. Što je to i koliko ustvari muke, straha i dvojbi u meni izaziva – spoznala sam tek onda kada sam, na podu svoje sobe, sjela da prolistam svoje črčkarije koje sam proteklih dana zapisivala. Svakog dana sam isticala, svakog dana se vraćala, ali onda i grčevito pokušavala pronaći načina što to ja to još mogu napraviti? Iskreno, (ne)ugodno me iznenadilo jer mi je prvo na što sam pomislila bilo “Pa daj, Bože, ti se sa mnom šališ? Kako ja to mogu brinuti za duhovnost drugoga, a i sama balavica?  Pa ne tražim puno, dva-tri poziva, tri-četiri đira? Ne bih ja ovo, aj baci ti svoju milost i nek’ napokon naraste u duhovnosti i amen? Ej, pa nismo se dogovorili baš da ćemo ovako? __Rina možda je vrijeme da prestaneš molit za mene?

Ipak. On mi jasno govori. Kako se oglušiti? Kako šutjeti? Što to ja mogu napraviti? Ej, ja ovakva smantana?  No, odgovor je jasan –  “…pobrini se da pred faraonom izvedeš sva čudesa za koja sam ti dao moć, premda ću ja tvrdim učiniti njegovo srce, tako da neće pustiti narod da ode”. (Izl 4, 22).

Pa hej, ja još uvijek vjerujem samo svojim snagama, a vrlo malo povjerenja dajem Tebi da napraviš na svoj (a ne moj) način velike stvari, a meni koliko god vjerovala, nedostaje one istinske vjere da Ti kažem – Ok, Bože,znaš da sam sve napravila što sam mogla, a sada je na Tebi red. Međutim, kako odustati od držanja nogu na čvrstom tlu, potpuno pod mojim nadzorom, kako prepoznati borbe s kojima se mogu boriti, kako naučiti prepustiti se, puštajući rezultate u tvoje, Božje, ruke? Ako Ti ne vjeruješ u izgubljene slučajeve, ako je Duh Sveti uvijek na djelu, iako ga ja ne mogu vidjeti – što da ja radim? Moje je da molim? Znaš i sam da ću moliti jer “molitva je ta koja otvara vrata Tvoje moći” pa da napokon i mi dočekamo tu kišu milosti. Ali, je li to dovoljno?

Iiii čekaj, čekaj malo. Što je s onim “…premda ću ja tvrdim učiniti njegovo srce”?
Znači li da trenutak moje želje ne odgovara trenutku mog rasta?  Znači li da ja još moram razvijati strpljenje, vjernost, dosljednost?

Hm, valjda neću opet zaboraviti da si Ti taj koji stvara put i tamo gdje se čini da puta nema.  Dakle, Bože, samo napominjem – ako si smetnuo s uma – ja sam spremna za služenje. Zato, nije li sada na Tebi red? Hajde, Boze, budi drug pa okreni jedan krug unaprijed planetu!

Novih 365

Danas, 31. prosinca, mnogi počinju s pričama o posljednjim ovogodišnjim životnim stranicama te sutrašnjim novim listovima knjiga koje tek treba ispisati.
Nažalost, ili pak na sreću, obilježavanja Novih, ispraćanja Starih godina, davno su me prestala zanimati. Možda bi bilo zgodno imati neko dugme da se delete-a sve ono što želimo zaboraviti, a repete-a sve ono što želimo ponovno proživjeti – no, takve naivce moram razočarati.

Imamo samo jedan život ovdje na zemlji,  nismo ga gospodari i ne znamo kada će sudac zasvirati kraj ove životne utakmice.  Svaki dan je jedan test, ma što jedan – tisuću testova i već smo trebali naučiti da nema ljubavi bez žrtve, ni žrtve bez ljubavi.
Zato, ako se želiš promijeniti, ako želiš nešto drugačije, ako želiš koraknuti naprijed – do it! Ne čekaj ni ponoć, ni otkucaj sata, ni 1. siječnja, ni ponedjeljak… nego kreni na put odmah, sada, ovoga trena.

Jedan dan bez ljubavi je izgubljen dan na našem hodočasničkom putovanju k Bogu, a koliko smo ih tako potratili?

Mene je, u proteklih 365, odveo tamo gdje nikada nisam mislila da ću biti.

Naučio me da ondje gdje vlada ponos, ne može prebivati ljubav. Naučio me da i onda kada je u meni oluja nemira, da slušam što mi kaže srce. Naučio me da jedino ljubav može objasniti naš život, jedino ljubav može objasniti zašto padamo i zašto ponovno ustajemo, jedino ljubav može objasniti naše križeve. Naučio me da je ljubav čudesna, ali teška pustolovina jer od onog tko ljubi traži stalan napor da želju za primanjem preobrazi u želju za darivanjem. Naučio me da u odnosima s drugim ljudima računam na to da ću više davati nego primati jer svi mi pamtimo što smo napravili za druge, a lako zaboravljamo što su drugi napravili za nas.

U trenutku kad sam bila spremna odustati, pa i ljutiti se na Njega jer me opet izigrao, sjetila sam se da ni On nikada nije odustao. Lako smetnemo s uma da Bog vidi našu patnju i poznaje naše srce, da je na nama samo da ga iskreno tražimo te da ta potraga traje cijeli život.

Sluga Božji, Fulton J. Sheen, je kazao:

Svaka suza, razočaranje i tužno srce je prazni ček. Ako potpišemo naše ime, ček je bezvrijedan. Ako potpišemo s Kristovim imenom, ček je beskonačan u vrijednosti. U blagostanju, Isus vam daje svoje darove, a u patnji s vjerom On vam daje sebe.”

Mojih novih 365  je počelo nedavno kada sam se upustila u avanturu svakodnevnog čitanja Biblije. Plan mi je pisanje na jednom forumu zamijeniti pisanjem ovdje.
Što i kako, gdje i koliko – iskreno – ni sama ne znam, vjerujem da će On to već nekako providjeti!

Zašto baš “do neba”?

Nikakav Mjesec, zvijezde – samo nebo. Naime, da me poznajete in RL znali bi koliki sam obožavatelj neba, i to neba koji nije granica nego smjer i cilj naših života. Isto tako bi znali da najčešće kada ne znam riječima iskazati (da dogodi se da i ja ostanem bez riječi) emocije, njonjavost, ljubav, dirnutost – moja „šifra“ je do neba. Oni koji me znaju – znaju i što to znači, i baš takvo nebo je ovih dana dobilo još jednu dimenziju.

Također, blentava kakva jesam, ne gledam baš serije i filmove. Ako želite sa mnom o tome razgovarati – priznajem, bit ću grozan sugovornik. Lice će mi se ozariti na spomen Prijatelja, Izgubljenih, Nikite, Soprana, Three Hill-a, Tri metra iznad neba, Znaka…; ali to je sve što ćete od mene dobiti.
Ali, ako mi spomenete neku knjigu – tu sam na svome. Bez pretjerivanja, mislim da sam u životu pročitala popriličan broj knjiga, od trasha do svjetskih klasika, i uvijek bih na pitanje koja ti je najbolja knjiga slegnula ramenima jer takvo što ne postoji (ni knjiga, ni boja, ni pjesma), niti čitam knjige po nekoliko puta. Da, ima onih knjiga koje bi me bacale na dupe (Ana Karenjina, Večernji akt, Davidova pjesma, Zimski vrt, Alkemičar, Mali princ, Galeb J. Livingstone), kao i onih za koje bih nakon čitanja rekla „to je to“ (poput Udaj se i budi podložna).

Pitajte me danas koja knjiga mi je najbolja u svim konkurencijama – odmah ću odgovoriti Rođeni smo i nikada nećemo umrijeti (autori: Simone Troisi i Christiana Paccini). 
To je knjiga koja je od prve do zadnje stranice punila mi oči suzama, knjiga koja je ostavila takav dojam na mene da sam se premišljala i pitala jesam li dostojna da uopće pišem o njoj, knjiga koja je i mene na jedan način promijenila, knjiga koja me pronašla i knjiga koja je dala plesku „mom petogodišnjem planu“ i svim „idolima“ kojima sam težila. To je knjiga koje mi je pokazala što znači biti Njegova, koja mi je pokazala što znači ljubiti, koja mi je pokazala kakva treba biti ljubav muža i žene, majke prema djetetu, prijateljice…

Knjiga / svjedočanstvo govori o životu Chiare C. Petrillo koja je u 28. godini umrla na glasu svetosti, ženi koja je do te dobi nadživjela dvoje, a umrla nakon rođenja 3. djeteta, ženi koja je dopustila Bogu da učini velike stvari u njezinu životu pretvorivši vlastitu svakodnevicu u pozornicu ljubavi, a brak poziv na svetost, doživjevši mnogo proloma oblaka u svom životu.

Knjiga je izašla u nakladi Glasa koncila, a u predgovoru je don Jakov Rađa napisao:

„Učimo kako živjeti s pouzdanjem u Božji plan, kako Bog svaku sitnicu okreće na dobro i kako Bog može preobraziti život ako smo otvoreni djelovanju Njegove milosti.“

Na početnim stranicama knjige stoji Chiarina bilješka:

„Voljeti jednu osobu znači prihvatiti da ne razumiješ sve o njoj, biti spreman promijeniti se, a to znači žrtvovati se, odreći se čega zbog nje.“

I čitajući se pitala sam se – imam li ja takvu hrabrost, jesam li ja dostojna takva života, mogu li ja biti nečiji „križ svetog Damjana“ koja stoji nasuprot osobe koju volim i koja ljubi onda kada se drugi na mene ljutito obrušuje.

Vjenčavši se, njih dvoje su pokazali da brak nosi u sebi sposobnost stvaranja svetaca, ali za to je potrebno ljubiti onako kako je Isus ljubio Crkvu, u potpunosti i do kraja; gdje vrijedi logika križa: učiniti prvi korak i darovati se ne tražeći ništa od ljubljenoga. Čovjekom se ne postaje zbog posla, kuće, zdravlja ili ugleda, već zbog ljubavi. U ljubavi nema osrednjosti, niti se može živjeti od kamata. Chiara i Enrico svjedoče da biti roditelj ne znači imati pravo na dijete te shvaćaju da je njihova zadaća djevojčicu pripremiti na susret s Bogom odmah nakon poroda. Sve odluke koje drugi nisu prihvaćali su zajedno donosili što ih je povezivalo na jedinstven način. Maria je rođena te iako se očekivalo da će odmah po rođenju umrijeti, poživjela je onoliko dugo da se krsti, da je njeni roditelji upoznaju te je 40 minuta kasnije (kako njena mama svjedoči) rođena za nebo.

Otprilike pola godine kasnije, Chiara je opet trudna, prve pretrage pokazuju da je sve ok, ali daljnji pregledi pokazuju da mali David je dijete s brojnim deformacijama, a bračni par pita Gospodina „Kamo nas vodiš?“.

Zbog pritiska okoline rade pretrage ne bi li saznali krije li se neka genetska nepravilnost, no nalazi su jasni – u oba slučaja riječ je o slučajnosti, a kako kasnije svjedoče uistinu, bez Boga sve postaje slučajnost te se pitaju – ako Bog stvara život za vječnost, trebaju li mu oni kazati „ne“? I ovdje, kako trudnoća odmiče, nalazi sve jasnije potvrđuju da i mali David ima „zakazan sastanak na nebu“. Chiara i Enrico postaju poput Torinskog platna – tko ga promatra, može odlučiti na njemu vidjeti samo znakove muke, ali tko želi – može uočiti i znakove uskrsnuća. Mali David je na dar od Boga dobio veliku zadaću – oboriti u svojim roditeljima velike Golijate i njihovu moć da o njemu i za njega odlučuju. Pokazao je da Bog čini čuda, ali ne po ljudskoj ograničenoj logici (nadilazeći naše želje i očekivanja).

Otvoreni su životu i Chiara je treći put trudna, djetetu odluče dati ime Francesco. Njoj se na jeziku pojavi velika afta, a zahvat koji je napravila ukazuje da Chiara boluje od jednog od najagresivnijih tumora (koji najčešće pogađa šezdesetogodišnje muškarce pušače) – “zmaja” (kako ga ona naziva). I po treći put joj liječnici preporučuju prijevremeni porod radi uspješnijeg liječenja, ali ona to odbacuje te moli Gospodina da se na bilo koji način odgodi operacija

Život ima smisla samo ako se potroši na drugoga, a Chiara nije umrla za Francesca, već je dala svoj život za njega. Ljubav jednog bračnog para rađa plodovima neizmjerne radosti, pred kojom su problemi i poteškoće kao prepone na atletskoj stazi – „Tugu ću im u radost pretvoriti, utješit ću ih i razveseliti (Jr 31, 13).  Istodobno i Enrico se mora suočiti sa svojim prvim i najvećim strahom – da će ostati sam. On ne zna gdje je teže – biti na križu ili pod križem jer je po treći put (nakon smrti Marije i Davida) pitan: „Voliš li me više od svega ovoga?“

O zadnjim stranama knjige, a ujedno i zadnjim stranicama njihova zajedničkog ovozemaljskog života, uistinu (koliko god ja bila vješta s riječima) nisam dostojna pisati da riječima prenesem kako iako ju je bolest ogulila i iscrpila do kraja, Chiarin život je izgorio poput svijeće zbog nečeg drugog, zbog ljubavi prema mužu i sinu“.

Chiara iscrpljena kaže: „Nakon mene doći će puno sposobnija osoba od mene (op. koja će se brinuti za njena Francesca). Ja sada želim uživati u svome mužu. Ne mogu vam reći koliko mi je žao što ga sada moram pozdraviti.“
Po posljednji put s rodbinom, prijateljima, poznanicima odlazi u Međugorje, mjesto gdje je prvi puta susrela Enrica, kreće na put poput hodočasnika neznajući hoće li se vratiti te se penje na Podbrdo s nakanom „moliti za svijetlo na putu koji im preostaje.“

Vrativši se u Italiju, Enricovo srce je svakim danom sve spremnije. Pitao se „Zar da budem nesretan ako moja žena odlazi nekomu tko je voli više od mene?“ Chiara umire onog trenutka kada su svi bili spremni prihvatiti njen odlazak (pa i majci koja je do posljednjeg trenutka molila Boga za dar ozdravljenja ona govori da odustane i da je pusti), a u posljednjim trenutcima uz nju je njen Enrico koji će je ispratiti na nebo i koji joj šapuće na uho: „Čim legnem; odmah u miru i usnem; jer mi samo ti; Gospodine; daješ miran počinak“. 

Chiara i Enrico su svojim životima pokazali da uistinu vrijedi ona „visoko je iznad zemlje nebo; tako su puti moji iznad vaših putova, i moje misli iznad vaših misli“ te da u životu nije važno postići što, već samo biti rođen i dati se voljeti. 

I nakon mjesec dana, još uvijek sam opčinjena njihovim životom,  svjedočanstvom i hrabrošću žene koje je umrla u dobi nešto starija od mene, učinivši s Bogom od svog života čudo. Svima nam je pokazala da je

srce zemlja kojoj ne poznajemo granice, bijedu i veličinu. U njezinim dubinama izmjenjuju se noći i zore, a neka mjesta možemo otkriti u pravi čas. Život je poput goblena okrenutog na stražnju stranu, neurednu i puno konaca. Ipak, ponekad nam vjera omogućuje da vidimo i djelić prednje strane.

Zato se nadam da će i neki od vas, koji zalutaju na ove stranice, pravac u knjižare i knjižnice jer vrijedi pročitati kako je ovaj bračni par uistinu bio pozvan „putem propovijedati evanđelje“.

*Napomena – citirani dijelovi su preuzeti iz knjige: Rođeni smo i nikada ne ćemo umrijeti: svjedočanstvo Chiare Corbelle Petrillo / Simone Troisi i Cristiana Paccini
Nakladnik: Glas Koncila; Biblioteka: Svjedočanstva i razgovori; Godina izdanja: 2014.